Saturday, February 8, 2020

Bajka o Danici i Stevanu

*

Pokucala je i ušla. Sedeo je za stolom zagledan u računar i samo joj rukom pokazao da sedne. Pomislila je da je ovaj iznenadni sastanak u vezi projekta na kojem su zajedno radili i već je pripremila olovku i rokovnik. Strpljivo je čekala da završi.

- Koliko traziš da odeš iz kompanije i da te više ne vidim? - pitao je iznenada.
- Mm-molim - promucala je.
- Dobro si čula, koja je cifra da odeš? - ponovio je hladno.
- Ali zašto? Gde sam pogrešila? - brzo je prebirala po glavi svoj dosadašnji rad. Bližila se peta godina koliko je u kompaniji i osim nekih beznačajnih grešaka, nije mogla da se seti šta bi moglo da bude uzrok otkaza.
- Ne želim te više u svojoj blizini. Reci cenu i možeš da odeš pravo kod svog nadređenog i tražiš sporazumni raskid ugovora. Smislićeš već razlog...

Niko je do sada nije ovako ponizio. "Cena? Koliko tražim?" - Kao da nisu zajedno radili, kao da je ne poznaje...

- Ne treba mi tvoj novac - odjednom kao da se probudila i odbrusila mu je čvrstim glasom. - Znaš da mi novac ništa ne znači, reci mi samo zbog čega. Šta sam uradila da te toliko uvredim?

Gledao je i dalje u ekran i ćutao.

- Imaš vremena do kraja dana da mi javiš šta si odlučila. Slobodna si.
- Stevane, reci mi šta sam uradila. Neću da izađem dok mi ne kažeš! - već je podigla glas i kao da je osetila da su se kolege u susednoj kancelariji utišale da čuju šta se dešava.

Ćutao je i čulo se samo kucanje sata na zidu.

Ustala je, krenula ka vratima i zastala.

- Dobro, otići ću. Ne treba mi novac, ni preporuka. Reci mi samo zbog čega?
- Znaš ti zbog čega - tiho je rekao.

Ne, nije moguće da je saznao. Trudila se da prikrije sve, kako je otkrio? U kompaniji radi skoro pet godina, tačnije 4 godine, 11 meseci i 10 dana. U njega je zaljubljena 4 godine, 11 meseci i 7 dana.
Niko to nije znao. Verovala je da nije ni on. Kako uopšte može da zna.

Pesme! Blog! Roman! Odzvanjalo joj je u glavi. Ali piše pod pseudonimom, Valentina Esterdej. Roman i blog su na engleskom, ma ko u Srbiji uopšte čita i to na stranom jeziku.
Pesme! Mora je čitao pesme, ali kako je znao da su njene. Čak ni ne piše ko je autor. Ne, mora da je nešto drugo u pitanju. Vrelina je krenula da joj žari lice i dah je bivao sve kraći. Pomislila je da će se onesvestiti od nedostatka vazduha.

- Ne, ne znam. Reci mi, Stevane.
- Molim te, izađi - rekao je gotovo šapatom.

Izašla je bez glasa, savijene glave. Svet je počeo da joj se raspada.

Noge je nisu slušale i jedva se dovukla do svoje kancelarije. Kolege su otišle na pauzu pa je mogla da se opusti. Klonula je na fotelju i počela da jeca. Jecanje se pretvorilo u ridanje i kroz glavu joj je samo prolazilo:
"Kako sam samo glupa, kako sam ispala naivna. Glupa kao ćurka. Zaljubila sam se kao neka klinka i potpuno predala osećanjama. Ma, tako mi i treba."

Optuživala je sebe i ujedno se i sažaljevala.

*

Ne seća se kako je stigla do stana, gde je parkirala auto ni kako je ušla. Jovan je zatekao u mraku na podu dnevne sobe, naslonjenu na fotelju. Samo je ćutala. Mislila je da će umreti od tuge. Grudi su je bolele, u grlu je stezala neka ogromna bodljikava lopta. Kako da mu objasni šta joj se dogodilo, odakle da počne... Ma reći će mu sutra, kad se dobro naspava.


- Odlazim iz kompanije, dosta mi je svega - rekla mu je samo kroz suze. - Ne mogu više...
Otrčala je u kupatilo i ostavila zbunjenog Jovana na sred sobe.

Razumeće on, šta god da mu kaže. Dugo se poznaju i pored toga što žive zajedno, Jovan joj je najbolji prijatelj. On je posle vrlo bolnog razvoda odlučio da se više nikad ne ženi, a ona nikada nije ni pomišljala na brak. 
Sedam godina su u vezi ali u poslednje vreme joj se činilo da je već početni žar zgasnuo. Zajednička deca im nikada nisu ni padala na pamet jer Jovan već ima sina iz prvog braka a ona sebe nikada nije videla kao majku. Lišena svakog majčinskog osećaja, nije ni pokušavala da glumi majku svom pastorku. 

Jovan se izborio da sina viđa skoro svakodnevno, često uz prisustvo bivše supruge i ona je nekako osećala da ga gubi. Uvek joj se činilo da ga deli i da je više njihov nego njen. To je često bio i uzrok sve češćih svađa i njena zaljubljenost u Stevana joj je bila neka vrsta utehe. Ustvari, možda u početku, a onda, pa, ne zna ni sama u šta je prerasla... 

Možda, ljubav?


*

Protegla se u krevetu i okrenula glavu ka Jovanu kao i svakog jutra. Obično se budila pre njega i volela je da ga gleda kako spava. To joj je još ostalo od onih prvih dana velike zaljubljenosti. Umesto smeđe kratke kose, ispred sebe je ugledala čupavog riđokosog mladića. 

Stevan? Otkud mu odjednom ovolika kosa i šta će on, zaboga, u njenom krevetu. O, Bože, ovo čak i nije njen krevet. Kakva je ovo šarena posteljina? Šta se to sinoć desilo, kako je završila ovde, sa njim? Nije mogla da se seti. Poslednje čega se seća je odlazak u svoj krevet, uranjanje u satensku srebrnu posteljinu i pokrivanje preko glave.

Stevan se promeškoljio i otvorio jedno oko. Nasmešio se svojim čarobnim osmehom ispod kojeg je virila kriva dvojka. Da, to je bez sumnje on.

- Dobro jutro, mila. Kako su spavale moje devojke?

Mila? Devojke? O čemu ovaj čovek priča?

Pokušala je da se okrene ka njemu, ali je nešto teško pritiskalo na stomaku. Pokušala je rukom da pomeri, kad je napipala neku loptu. Skočila je iznenada i u ogledalu videla svoj odraz.

Ne, ne, nije moguće. Sanja. Da, san je sigurno. Otkud joj ovoliki stomak?

- Polako, mila. Probudićeš je, znaš kako te onda šutira. Hajde, vrati se u krevet. Doneću ti jednu bananu i šolju mleka. Može i plazmica? - dobacio je odlazeći iz sobe.

Čekaj, stani... Stevan? Mila? Plazmica? Trudnički stomak? Kakva je ovo gruba šala? Skrivena kamera, šta je ovo?

Da, san je! Leći će da spava i probudiće se pored Jovana. Da, tako će da uradi.


Pokušala je da žmuri, ali je sunce previše ulazilo u sobu. Graja dece se čula od spolja, kao da je neka škola u blizini.

Ustala je, sada polako, pridržavajući stomak i pogledala po sobi. Njene i Stevanove zajedničke slike, samo ona u venčanici širokog osmeha, slika sa neke plaže...

O, Danice, kako si se u ovo uvalila, pitala se. Kao da sam ušla u neki paralelni svet, gde sam udata za Stevana. Kako se uopšte izlazi odavde, ustvari, želim li uopšte da idem odavde? Ja, Danica, Stevanova supruga, majka njegovog deteta, hm, ne zvuči loše. Šta je rekao, devojke? Da, devojčica je.


Prvi put se nasmešila od jutros. Tako je Stevan i zatekao, sa blentavim osmehom u spavaćici koja je jedva pokrivala poveliki stomak.


*



Nešto zvoni. Telefon, zvono na vratima, interfon... Ne može da provali šta je.

- Javi se, molim te! - čula je Jovanov glas iz kupatila. - Brijem se!


Jovan! Uh, dobro je, samo je sanjala. O, ne, samo je sanjala. Bio je tako dobar san. Prokleti telefon, sad je prestao da zvoni. O zašto, zašto se probudila. Prošla je rukom preko ravnog stomaka i pomalo razočarano uzdahnula. Nije ni mogla da pomisli da će je na tren učiniti srećnom pomisao da čeka bebu. Ili možda, samo Stevanovu bebu. Ok, bio je lep san. Ajmo sad u realnost.

Opet zvoni telefon, kako je dosadan ovaj što zove. Gde gori, prijatelju?

 - Molim? Da, ja sam. Ćao, Nato. Nisi me probudila, promukla sam. Već si čula? Da, istina je. Ne, ne prelazim u bolju firmu. Odlučila sam da se malo odmorim. Kako iznenada? Zašto ti nisam rekla... Ne znam ni sama. Valjda mi je svega dosta. Hoću malo da razmislim o svemu. Važi, videćemo se sledeće nedelje na kafi. Hoću, sve ću da ti ispričam. Ljubi tvoje, pozdraviću ga. Ćao.

- Ko je zvao? - povika Jovan iz kupatila.
- Nata! Čula je da sam dala otkaz, pa se zabrinula šta mi je odjednom.
- Stvarno, šta ti bi odjednom? - provirio je iz kupatila, dopola obrijani Jovan. - Jeste da nećemo da budemo gladni, ali tvoja plata nam je itekako značila. Posebno ako si planirala na proleće za London. A i znaš da sam obećao Fići da ću ga voditi na skijanje za zimski raspust. Ali, ti znaš najbolje. - Slegnuo je ramenima.
- Da, znam. Samo želim malo da odmorim. Osećam da sam na ivici snage, da polako izgaram. Videću da malo odem do bakine kuće, dugo nisam bila. Potrebno mi je da neko vreme budem sama.

 Tog popodneva je otišla do bakine kuće na selo. Ostaću ovde par dana, pomislila je. Taman da se dobro ispavam i razmislim šta ću dalje.

Veče je brzo stiglo dok je sve sredila. Stvarno ovde nije bila dugo, a i niko od njenih verovatno nije bio nedeljama. Umorna se bacila na bakine bele vezene jastuke. I dalje mirišu na detinjstvo, o kako je samo tada bila spokojna i srećna. Sad kao da je upala u neki mrak iz kojeg ne može da se iskobelja. 

San je brzo ophrvao.


*


Osetila je da je neko mazi po ruci - nije se valjda uvukao kroz prozor komšinicin mačak. Najviše su je nervirale životinje u kući, a posebno u krevetu. Da je njena baka živa, sad bi ga opaučila metlom. Otvorila je oči i srela se sa Stevanovim pogledom.

- Dobro jutro, lepotice. Noćas si bas lepo spavala. Mene su opet mučila leđa, pa sam budan od zore. Nisi se pomerila. Princeza te je pustila da se lepo odmoriš. Vidi, izgleda da se i ona probudila. Kao da upire kolenom o tvoj stomak. Gde si, tatin mišiću?


Savio je glavu i počeo da ljubi izbočinu na njenom stomaku.

Mora da opet sanjam - pomislila je. Ovo je divno, kao da nastavljam san od sinoć.


- Kad si se zaljubio u mene? - iznenada je progovorila.
- Otkud sad to pitanje? - Stevan je podigao glavu sa njenog stomaka. - Pa znaš valjda. - Namignuo joj je.
- Znam, ali volim da čujem od tebe. Uvek lepo zvuči. Hajde, ispuni želju trudnici - mazno je rekla. Sad će čuti otkud oni zajedno.
- Uvek si mi bila simpatična, odkad si prvi put ušla u firmu. Ali onaj tim bilding, karaoke i pesma koju si odabrala. Pa kako si me samo gledala, samo si je meni pevala, kao da nikog nema oko nas. Tada su mi se sve kockice složile. Ostalo sve znaš.

Tim bilding, karaoke. To je bilo skoro pre tri godine. Jao, seća se. Tada je malo više popila i uzela mikrofon. "Osećam da želiš uvek isto što i ja..." odjekivalo je klubom. U dimu i polumraku ugledala je njegove oči i samo njemu pevala. Ostale kolege nisu ništa primetile, svi su bili već poprilično opijeni, što divnim domaćim vinom, što premoreni celodnevnim igrama u prirodi. 
Da, seća se kako je gledao, kao da je vidi prvi put. Ali, svako je otišao na spavanje u svoje krilo hotela a narednog dana su se oboje pravili kao da se ništa nije dogodilo.

- I, šta onda? - Radoznalo je pitala. - Pa nisam neka pevaljka da bih ti zavrtela pamet. Šta je posle bilo?
- Ništa, svako je otišao u svoju sobu a ja sam noć proveo čitajući tvoje pesme. Da, znao sam da ih ti pišeš. Jednom si ih podelila na tviteru i ja sam počeo da čitam. Često sam im se vraćao a pesme koje si pisala kao da su bile o meni. Te večeri kad si otpevala pesmu, sve mi je odjednom postalo jasno, jesu bile o meni. Čak su se datumi objavljivanja podudarali sa našim zajedničkim aktivnostima, poslovnim putovanjima. Znam da ih kriješ, a šteta, mislim da bi trebalo da ih objavimo.
- Ti čitas moje pesme? Tek sad otkrivam da imaš romantičnu stranu - zadirkivala ga je.
- Čitam? Pa znam ih skoro napamet. Čak imam i svoju omiljenu.
- Znaš li, da kad se pisac zaljubi u tebe, ti nikad ne možeš umreti? Ostaješ da živiš u pesmama. - nasmešila mu se. I odjednom zastenjala. Znači ovako izgleda kad beba šutira. O, lepotice mala, bićeš ti mala kikbokserka, na mamu. Nasmešila se.

*

- Danice! Danka! O, Danice!


Neko je doziva. Otvorila je oči i počešala se po obrazu, na kojem se ocrtala ruža sa bakinog belog veza na jastuku.

- Danice! Jesi li budna?! Ajde, odavno je svanulo!

Tetka Senka. Ona ustaje sa petlovima. Mora da nema ni sedam, uvek joj to radi.

- Budna sam tetka, sad ću da ti otključam kapiju. - Ustala je i na brzinu se obukla. - Uđi, tetka. Samo da se umijem, pa da se pozdravimo. Još sam pospana, izvini.
- Nema veze, Dano. Samo nek si ti meni stigla, dugo te nisam videla. Sad će tetka da stavi kafu, donela sam ti malo štrudle, znam da voliš. Videla sam kad si došla juče, pa reko ajd da ne smetam. Al' ti je zato tetka jutros umesila štrudlicu sa rogačem i suvim grozđem, baš kako voliš...

Tetka nije prestajala da priča, živi sama i konačno da ima malo društva. U ulici su ostali samo starci, odavno nije bilo mladih. Svi su otišli u veća mesta. Selo živne tek malo na leto kad svi dođu na odmor.

- A ti, Dano, nema bebe još uvek? Pa šta čekate ti i onaj tvoj? Nemoj da čekaš, zlato, prolaze godine. A kako ti je mama, slabo dolazi ovde. Tata je i bio pre par nedelja, uzeo je alat, kaže popravlja neku šupu. - tetka je samo pričala.

- Kako su tvoji, tetka? Javljaju li se? Kad ćeš opet kod njih? - brzo je skrenula sa teme, ne voli da je ispituju o deci.
- Javljaju se, skoro svaki dan. Uvela tetka internet, sad pijemo kafu preko skajpa. Nego, ne mogu više ni ja da putujem, dosadili mi ti Irci, mada je Dablin baš lep grad. Sad malo uživam sa ovim mojim lalama. Ajd ostaviću te malo da uradiš nešto, odoh da spremam ručak, pa dođi na rezance sa sirom i da se ispričamo. Dosadni ovi starci, samo o bolestima pričaju. Dođi da mi pričaš kako tvoji projekti, šta ima novo u telekomunikacijama. Hoćemo li skoro da se teleportujemo?

Obožavala je svoju tetka Senku. Proputovala je svet, i otkada je u penziji često je putovala u Irsku da čuva unuke. Mada, otkad je teča otišao, nije se više vraćala u Dablin. Sad živi sama i znači joj svako društvo. 

Ništa od moje samoće, vidim da ću sa tetkom lepo da se ispričam...

Skoro je zaboravila zbog čega je došla na selo i sad kad je ostala sama, počela je da razmislja o svojim snovima. Uživa u njima, super joj je, ali kao da vodi dvostruki život. Živi sa nekim imaginarnim Stevanom i njihovom još fiktivnijom bebom. O, Bože. Mora da ludim, njen inženjerski mozak kao da je počeo da se buni.

*

Posle divnog celodnevnog druženja sa tetka Senkom, brzo je utonula u san. Ne seća se ni kako je spavala, probudila je dečija graja koja je dopirala kroz prozor. Bila je sama u sobi, u krevetu sa šarenom posteljinom. Imala je vremena da razgleda ukusno nameštenu spavaću sobu. Prepuna šara sa cvećem i leptirima, veselih boja, potpuno je odudarala od njene i Jovanove sobe.

Ustala je i izašla u mali hodnik u kojem se osećao miris cimeta. Neko je pevušio i istovremeno lupao posuđem.

- Mmm, ova je super ispala. Na, na, lalaaa...

U kuhinji je ugledala Stevana. Zelena maslinasta majica mu je ocrtavala stomačić, nešto što do sada nije ni videla jer je uvek bio u odelu. Čupava riđa kosa kao da je plamtela iznad šporeta i spajala se sa njegovim zajapurenim obrazima.

Okrenuo se, osetivši je iza sebe.

- Mila, danas pravim palačinke. Recept kaže američke, a ja ih zovem a la Steva. 

Neodoljivo se nasmejao tako da ga je odmah poželela.

- Kako je moja princeza? -pitao je.
- Dobro sam, malo pospana.
- Ti si moja vojvotkinja, a pitam te za malu princezu. Noćas je nisam osetio, mnogo se umirila. Verovatno smišlja kako nam neće dati da spavamo za koju nedelju. Polako, mila, nemoj da se savijaš. Ja ću.

Oborila je stolicu i naglo se savila da je podigne. Osetila je oštar bol u karlici. Uh, baš boli, moraće da sedne.

- Stevane, mislim da nešto nije u redu, preznojavam se od bolova. - jedva je izgovorila hvatajući vazduh.
- Sedi, pozvaću hitnu. - Stevan se uozbiljio i otrčao po telefon.

Slike su se smenjivale, lekar u vozilu koji pokušava da joj nađe venu, leži na kolicima koja guraju dve sestre, svetlo u sali i odjednom potpuni mrak.

*

Jak bol je probudio. Instiktivno se uhvatila za stomak. Hm, ravan je. Verovatno sam se porodila, sad ću da vidim svoju i Stevanovu bebu. Našu bebu.

Pogledala je oko sebe, na zidovima po sobi bile su okačene slike - bakina i dekina slika sa venčanja i u ramu zakačene njene slike kad je bila mala. Opet sam u bakinoj kući, o Bože, sve sam opet sanjala. 

Mnogo boli. Šta je sad ovo. Pokušala je da ustane iz kreveta i desna noga kao da je nije slušala. Probadao je i oštar bol u desnoj plećki. Kao da je neko vukao bodljikavu žicu kroz nogu do ramena. Moraće nekako da se odgega do tetka Senke, ona bi mogla da je odveze do lekara.

- Tetkaaa, - imala je snage da vikne pre nego što se srušila niz stepenice.

Tetka Senka je prostirala veš u dvorištu kad je čula Danicin krik. Ni sama ne zna kako je uspela da preskoči zidić od opeke i dotrčala je do svoje rođake.

- Danice! O, Bože, Dano... Đuro, Milka!!!

Zvala je tetka komšije u pomoć koji su slagali drva u susednom dvorištu.

Ubacili su Danicu u Đurin kombi i krenuli put varoši. Za to vreme, tetka je držala Danicinu ruku i istovremeno bila na vezi sa hitnom pomoći koja im je krenula u susret.

*

Smenjivale su se slike Stevana i lekara, bebin plač se čuo i smenjivao sa sirenom hitne pomoći. Čas je videla tetka Senku, čas se Stevan nadvijao nad njom, sestre, lekari, sirena... sve se pomešalo u jednu veliku zbrku.

Probudila se u bolničkom krevetu.

- Gde sam - pitala je.
- U bolnici ste. - tiho joj je odgovorila medicinska sestra.
- Znam, vidim, pitam u kojem životu. Da li sanjam ili sam budna?
- Budni ste, - gledala je sestra blago, - malo ste ošamućeni od anestezije. Sva sreća, stigli ste na vreme, spasli smo vas u poslednjem trenutku.
- Spasli? A gde je moja beba? - pitala je Danica, još uvek ne razlikujući da li spava ili je budna.
- Žao mi je, mila. Doktor je morao da izvadi ceo jajnik. Jajovod je prsnuo zbog vanmaterične trudnoće koju ste imali. Stomak je bio pun krvi, stigli ste na vreme.

Sad se setila, stomak je boleo nekoliko dana. Ciklus joj je kasnio, više se ni ne seća koliko. Nikada nije imala uredne cikluse i mislila je da je zbog stresa na poslu opet izostao. Znači, bila je trudna, sa Jovanom. Oh, treba da ga nazove. Vratila se u realnost.

Jovan je stigao nakon dva sata, izbezumljen od brige. Samo su ćutali i grlili se puni nekih pomešanih osećanja.

- Ma važno je da si ti dobro. Sve se dobro završilo, dobro je što je ovako. Nismo pazili, dobro da nas ta greška nije skuplje koštala. - pričao je Jovan i polako milovao njenu kosu.
- Greška? - pitala je tiho i namrštila se. Reč kao da je ošamarila.


Jovan je nastavio, ne obazirući se na njeno pitanje:
- I kako bih objasnio Fići, kakva beba, ma ne smem ni da pomislim kako bi reagovao. A šta misliš, pošto ja imam Filipa i ne želim više dece, a ti nikad decu nisi ni želela, da podvežeš jajnike. Već kad si tu, možeš to da pitaš doktora, a, šta kažeš?

Danica je samo treptala, razrogačenih očiju. Šta ovaj čovek brblja, kakvo podvezivanje jajnika. Kad sam već tu?!

Prekrila je oči šakom, kao da ne želi više da ga gleda i podigla drugu ruku.

- Stani, Jovane. Molim te, ućuti. Ustvari, molim te da me pustiš da se odmorim. Spava mi se.

Zatvorila je oči i poželela da zaspi, samo da se vrati Stevanu.

Jovan je izašao i ostavio samu. San nije hteo na oči i šta god pokušavala, nije mogla da zaspi. Negde pred zoru, umor je savladao.

*

Probudio je bebin plač. Pogledala je oko sebe, žena do nje je ležala u bolničkom krevetu i nespretno pokušavala da podoji bebu.

- Budni ste, kako se osećate? - ušla je sestra u sobu i obratila joj se.
- Ne znam, stomak me boli. Imam nešto teško na njemu, ne mogu da se okrenem.
- Imali ste carski rez, sve je u redu, sad ću vam ja skinuti to sa stomaka - došla je sestra blizu kreveta. - Doneće vam bebu uskoro, evo krevetić je spreman za nju. Prelepa mala ružičasta devojčica, babica je nazvala Roza, prava mala roze mišica.
- Da li je beba dobro? - tiho je upitala Danica.
- Beba jeste, vas zamalo da izgubimo. Imali ste jako krvarenje, jedva ga je lekar zaustavio. Sada je sve u redu, ali moraćemo da brinemo o vama, kako biste vi mogli o vašoj lepotici. Suprug je zvao nekoliko puta od kada ste izašli iz sale, molim vas, javite mu se, dole je u holu, daću vam telefon, a videćemo i da ga pustimo na par minuta da vas vidi. - namignula je sestra i izašla.

Posle nekoliko trenutaka, neko je provirio u sobu.

- Video sam je. Prelepa je, kao i ti - ugledala je Stevanovo nasmejano lice. - Sva je ružičasta, mogli bismo da je nazovemo Ružica - nasmejao se širokim osmehom.

Izgledao je tako drugačije, sav ushićen i prepun nekog čudnog sjaja. Iz njega je zračila neopisiva ljubav prema njoj i tom malom tek rođenom stvorenju. O, kako ga samo voli i da li je mogla da odabere divnije biće da bude otac njenoj bebi. Kad bi samo sve ovo moglo da bude stvarno. Kad bi mogla zauvek da ostane sa njim u ovom svetu snova, kad ne može da ga ima na javi.

- Volim te, Stevane. Oduvek, od prvog trenutka. - rekla mu prvi put.
- Znam, mila. I ja vas dve. Vi ste ceo moj svet.

Odjednom je osetila kako soba počinje da se vrti i da se Stevan udaljava. I onda je nastupio mrak.

*

Probudila se, sama u bolničkoj sobi. Vreme je da razmislim šta ću sa svojim životom. Ovo više nema smisla. Želim li uopšte da budem više sa Jovanom. Još na početku veze su se dogovorili - ukoliko neko od njih dvoje nije srećan i ne vidi više svrhu ostajanja u odnosu koji ne ispunjava - da se rastanu. Zrela odluka dvoje odraslih, uvek je tako mislila. A sad, šta sada? 

Živi u mašti, sa nekim ko ne želi više ni da je vidi. Neko ko je u dugogodišnjoj vezi i verovatno planira brak i život sa drugom. Šta će sad? Navikla je na drugačiji život i donedavno nije ni pomišljala na brak, ni decu. Samo joj je karijera bila na umu a sad su ovi snovi sa Stevanom sve uzdrmali.

Zašto, zašto sam uopšte počela da sanjam? I zašto, zašto ne mogu da živim u tom svetu? Crne misli su počele da joj se roje u glavi i odjednom nije više mogla da zaustavi suze.

Zatvorila je oči i nakon nekoliko trenutaka je čula tiho kucanje. Otvorila je oči i ugledala Stevana u belom mantilu kako stoji na vratima. Pomislila je da je ponovo zaspala. Pogledala je pored kreveta, nije bilo krevetića za bebu ni narukvice na njenoj ruci. Ne sanja, java je.

Pogledala je ponovo u Stevana, bio je kratko ošišan. Stvarnost je.

- Doktore? - začudila se njegovom belom mantilu.
- Čuo sam od kolega da si ovde, a mantil sam uzeo sa čiviluka - pravdao se.

Samo je netremice gledala u njega. Ćutali su nekoliko trenutaka dok on nije ponovo progovorio.

- Čuo sam da je moglo da te nema, da su te spasili u poslednjem trenutku. To ne bih mogao da podnesem, ne posle onoga šta sam ti uradio. - približio se njenom krevetu.
- Znači došao si da opereš savest. - namrštila se. - Ti mene ne želiš u svojoj blizini, moja smrt ti ne bi teško pala. I šta znači ovaj tvoj dolazak? Pokajao si se pa me zoveš da se vratim u firmu.
- O, Danice, kad bi moglo da bude tako jednostavno kao što ti misliš. Ne želim te u svojoj blizini, jer ne mogu da podnesem da si mi tako blizu. Morao sam da se zaštitim od sebe samog. Ceo moj svet je krenuo da se urušava. Pre par godina je sve bilo tako sjajno, karijera, putovanja, veza sa Miljanom... A onda si se ti pojavila sa tvojim pesmama. I ne bih ni primetio da slučajno nisam kliknuo na link koji si objavila davno na tviteru. Otvorile su se pesme koje nisam mogao da ne pročitam. Pa kao da su bile o meni. Redovno sam pratio sve nove pesme koje si objavljivala i nekoliko puta me je i Miljana uhvatila da čitam. A njoj nije dugo trebalo da sve poveže, i rekla mi je da biram - ona ili ti. Sa njom već živim. Planiramo porodicu... A ti šta si mi ti...
- Neko zbog koga si vozio dva sata i ukrao beli mantil - pokušala je da se nasmeje.
- Nije ni trebalo da dođem, oprosti mi. Već noćima te sanjam, nemam drugih snova, samo ti. Čak sam noćas sanjao da... - zastao je.
- Da smo dobili bebu?
- Da.. Kako znaš?
- I da se zove Ružica? - nasmejala se Danica.
- Da?!- začuđeno je gledao.
- Izgleda da smo bili na istom ostrvu snova. - Dobro je, nisam jedina luda ovde, pomislila je.

Stevan je pomilovao po kosi, savio se i poljubio u čelo.

- Zbogom, Danice.
- Vidimo se u snovima, Stevane.

Okrenuo se i otišao.

Danica se naslonila na jastuk i prvi put posle toliko vremena, utonula u san bez snova.

Đavo i devojka

 Visoki i krakati Živojin, zvani Živa, je čuo da u susednom selu preko brda ima jedna lepa devojka. Niska, okrugla kao jabuka i iz dobre fam...